|
Boravak u pustinji
Među velikim gradskim arapskim porodicama i plemenima u ta vremena veoma prisutan bijaše običaj da se novorođena muška djeca daju porodicama iz onih pustinjskih plemena sa kojima je bila uspostavljena bliska saradnja i prisni odnosi, na izvijesno vrijeme u kome bi bili dojeni, a često i proveli jedan dio svoga djetinjstva. Motivi ovog običaja izgleda da su uglavnom bili sadržani u želji stanovnika gradova da im djeca očvrsnu i usvoje nužna znanja i vještine iz pustinjskog života, odnosno života u prirodnom ambijentu udaljenom od gradske komocije koja u izvjesnoj mjeri oslabljuje čovjeka otupljujući mu oštrinu i zamagljujući jasnoću prirodnih instikta i osjećaja. Provodeći jedan dio svog djetinjstva u pustinji gradski dječaci su, dakle, mogli dobiti zdravu i prirodnu osnovu razvitka vlastite ličnosti.
Sa druge strane, motivi beduinskih plemena da uzimaju gradske dječake na dojenje bili su izgleda više sadržani u izvijesnim materijalnim interesima. Ti interesi nisu bili direktni, jer se smatralo nemoralnim tražiti naplatu za dojenje i odgajanje djeteta u dogovorenom periodu, već indirektni s obzirom na to da je veza po mlijeku gradskog dječaka trajno vezala za porodicu svoje dojilje, koja mu je u stvari predstavljala rodbinu po mlijeku.
Rodbinska veza sa plemenom Kurejš za pustinjska plemena bila je od najvećeg značaja jer je bilo dobro znano da su Kurejšije, zbog Kabe, živjeli u duhovnom i materijalnom centru čitave Arabije, pa se kasnije, kada dječak odraste i stekne izvijesno bogatstvo, njegova rodbina po mlijeku mogla nadati značajnoj potpori. Stoga su kurejšijska djeca bila veoma atraktivna za preuzimanje na brigu i dojenje, tako da su karavane sa ženama iz pustinjskih plemena u pratnji njihovih muževa i skrbnika redovno dolazile u Meku da preuzmu djecu za dojenje.
Kratko nakon rođenja Muhammeda, alejhisselam, jedna takva karavana iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji bijahu jedan ogranak velikog plemena Hevazin i življahu u području jugoistočno od Meke, kretala se u pravcu ovoga svetoga grada. Na samom začelju kolone nalazila se žena po imenu Halima kći Ebu Zuejba koja je putovala sa svojim mužem Harisom i tek rođenim sinom. Oni su bili prilično siromašni, a suša koja je tada trajala učinila je njihovu situaciju još složenijom. Vodili su sa sobom njihovu veoma staru devu čije je vime danima znalo biti suho, bez imalo mlijeka da se pomuze, a magarica na kojoj je Halima jahala bila je toliko iscrpljena da nikako nije mogla držati korak sa ostalim životinjama iz karavane, tako da su svako malo vremena svi morali zastajkivati i čekati da Halima pristigne kako je ne bi izgubili u pustinji. I Halimin tek rođeni sin bijaše iscrpljen i gladan, jer ona gotovo da i nije imala mlijeka u grudima, tako da je česti plač bebe uznemiravao njezine roditelje i držao ih po čitave noći budnim. S obzirom na takvo njihovo stanje oni, po dolasku u Meku, nisu imali šanse da dobiju neko dijete na dojenje, jer, iako se od beduina nije očekivalo veliko bogatstvo, ipak oni nisu smjeli biti ni previše siromašni. Halima tako za čitavo vrijeme svoga boravka u Meki nije bila u stanju dobiti niti jedno dijete na dojenje.
Sa druge strane ni Amina nije mogla naći dojilje za svoga sina, jer, iako je bilo znano da je mali Muhammed sin jedne od najpoznatijih i najčuvenijih porodica među Kurejšijama, svi su znali da je on siroče, bez oca od koga bi se mogla očekivati kakva potpora. Doduše, njegov djed je spadao među najuglednije Kurejšije, pa u neku ruku bio i njihov neformalni vođa, ali su svi znali da je Abdulmuttalib veoma star i da se nalazi u sutonu svoga života tako da se ni od njega nije mogla očekivati dugotrajnija pomoć. Iz ovih razloga svaka dojilja kojoj bi Amina ponudila svoga sina odbijala bi prihvatiti dijete. To je učinila i čak Halima.
Kada je preuzimanje djece bilo završeno i Benu Sa'dije se već počele spremati za povratak, velika milost dragog Allaha se spustila na Halimu i njezina muža, kada je ona, shvativši da je samo ona kao najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, iznenada odlučila uzeti ''ono siroče'' koje je opet jedino ostalo bez dojilje. ''Vratit ću se i uzeti ono siroče, možda nam Bog preko njega daruje neku blagodat'', rekla je, kako nam to predaje prenose, svome mužu. Njezin muž se složio tako da se Halima vratila Amini i uzela Muhammeda, alejhisselam, na dojenje.
Da su prihvatanjem tog siročeta odabrali najbolje i najblagodarnije dojenče koje su uopće mogli dobiti, Halimi i njezinu mužu postalo je sasvim jasno već u momentu kada ga je ona prvi put zadojila. Istog trena u njezine grudi nadošlo je mlijeko tako da su se i on i njegov brat po mlijeku do sitosti nahranili. Obje bebe su mirno zaspale tako da su Halima i Haris nakon dužeg vremena mogli mirno zakonačiti bez roditeljskih trauma i briga koje im je do tada donosio plač njihova gladnoga sina. Ljepota te noći im se još više povećala kada je Haris prišao onoj njihovoj staroj i iznemogloj devi, i ustanovio da joj je vime sada bilo puno mlijeka. Pomuzli su je i, napivši se mlijeka, mirno počinuli. Halima je kasnije izjavljivala da joj je ta noć bila jedna od najsretnijih u životu. Sutradan, kada su krenuli nazad, svi su sa čuđenjem ustanovili da je sada Halimina magarica išla tako brzo i snažno da nijedna druga jahalica nije mogla držati sa njom korak.
Ove blagodati su se nastavile i neprekidno trajale za svo vrijeme dok je Muhammed, alejhisselam, bio kod njih. Iako je u njihovom kraju vladala suša i bilo veoma malo ispaše i pojila za stoku, njihova stoka se uvijek vraćala sita, zdrava i jedra, sa vimenima punim ukusnog mlijeka, dok je stoka svih drugih, od gladi i žeđi iscrpljena, davala veoma malo mlijeka. Ostali pastiri su tada počeli da svoju stoku šalju na iste pašnjake na kojima pase Harisova i Halimina stoka, ali se opet njihova stoka vraćala gladna i iscrpljena dok je stoka dojilje malog Muhammeda redovno dolazila sita i bogata mlijekom.
Halimi je bez sumnje bilo jasno da je sva ta blagodat koju su uživali bila direktno prouzročena prisustvom kurejšiskog siročeta u njihovoj porodici, kojega je Bog, očevidno, obasipao velikim blagodatima, milošću i zaštitom. Iz tih razloga ona je poželjela da, i nakon isteka uobičajenog roka dojenja od dvije godine, zadrži kod sebe još neko vrijeme blagoslovljeno dijete. Prilikom susreta sa Aminom uputila joj je molbu da dijete ostane još koji par godina kod njih dok ne ojača. Amina je pristala i Halima se vratila sa mubarek dječakom u svoj zavičaj.
Međutim, ne bijaše suđeno da mali Muhammed ostane duže u pustinji jer je već bio istekao rok njegova boravka tamo koji je dragi Allah odredio. Sevep je bio jedan veoma zanimljiv događaj – prvo čišćenje mubarek srca budućeg posljednjeg Allahovog poslanika čovječanstvu.
Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon produženja roka, dok su Halima i Haris stajali ispred svog šatora a dječaci se igrali sa janjcima iza šatora, iznenada je do njih dotrčao njihov sin veoma uplašen i uznemiren. Kada su ga upitali šta se desilo dijete je uzbuđeno odgovorilo da su se iznenada pojavila dva lijepa mladića u bijelom, položila na leđa njegovog kurejšiskog brata po mlijeku, rasporila mu grudi i izvadila srce, dok je on čim je mogao doći sebi nakon šoka i ukočenosti odmah njima potrčao. Halima i Haris su potrčali iza šatora i zatekli malog Muhammeda, alejhisselam, kako mirno stoji gledajući u pravcu neba kao da nekoga pogledom svojim prati. Sa strahom su ga brzo pregledali i ustanovili da je dječak potpuno zdrav, bez i najmanje ranice na svome tijelu, ili pak traga nekog nasilnog akta. Jedino mu je među plećkama na leđima stajao biljeg, ali je on tu bio još od samog rođenja. Pitali su Muhammeda, alejhisselam, šta mu se desilo a on je odgovorio da su mu došla dva mladića, otvorila grudi i unutra nešto čeprkali, i zatim mu ponovo zatvorili grudi, dok on za svo to vrijeme nije osjetio nimalo bola niti straha, znajući da mu ta dvojica samo dobro žele i čine. Dijete, nepune tri godine staro, i pored svoje izrazite nadarenosti i bržeg razvitka u odnosu na svoje vršnjake, tada nije moglo potpunije objasniti šta se sve desilo prilikom te ''hirurške intervencije'' što ju je doživjelo. Godinama kasnije, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je podrobnije opisao pomenuti događaj:
''Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njeg izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.''
A rekao je i ovo:
'Šejtan dotakne svakog sina Ademova kad ga rodi majka njegova, izuzimajući Merjemu i sina njezinog.''
Halima i Haris su možda u prvi mah pomislili da je sve to samo plod dječije mašte ili halucinacije na jarkom suncu, ali ih je upornost obadvojice dječaka u ponavljanju potpuno identičnog iskaza uvjerila da se uistinu nešto tajanstveno i začudno dogodilo njihovom kurejšijskom usvojeniku. Pobojali su se da dijete nije možda postalo opsihreno ili palo pod uticaj demona i u tom strahu odlučili da ga čim prije vrate njegovoj majci. Tako se desilo da su Halima i Haris neočekivano došli u Meku kako bi Amini vratili njezina sina.
Iznenadna njihova odluka da joj vrate sina, i to samo par mjeseci nakon jedva izmoljenog produžetka boravka djeteta, svakako da je bila jasan znak Amini da postoji neki viši razlog koji ih je na to nagnao. Nakon kratkog ispitivanja Halima je kazala Amini o čudnom događaju koji se desio njezinom sinu. Amina je smireno odgovorila da je to njoj sve normalno, jer je još od vremena trudnoće osjetila da njezino dijete živi pod velikom milošću, obilnim blagodatima i posebnom zaštitom dragog Boga.
Iako je tim riječima Amina uspjela umiriti uplašene beduine, ipak je zadržala svoga sina u Meki, a Halima i Haris se vratiše u svoj zavičaj. Na ovaj način se okončao period boravka Muhammeda, alejhisselam, u pustinji.
|
Forum 
Favoured: 0
