Seka (Moderator)
Moderator
Posts: 141
|
|
Re:Počeci Islama/historija islama/Sira 3 Years, 5 Months ago
|
Karma: 1
|
Zem Zem vrelo
Osim što je Abdulmuttalib među svojim savremenicima bio poznat po svojim materijalnim sposobnostima, on je imao i posebnu duhovnu snagu. Već smo govorili o tome da postoje izvijesne mogućnosti da je on, u dubini svoje duše, bio monoteist, mada njegovo vanjsko ponašanje nije izlazilo, barem kako se nama čini a dragi Allah najbolje zna, iz okvira idolopokloničke tradicije Kurejšija.
... Što se tiče njegove porodice, njegov djed Abdulmuttalib bio je "širokogrudan, dobrodušan, darežljiv, prijatan i slatkorječiv." Uz to, imao je čvrstu vjeru, koja mu je osvojila srce, a u duši mu je vladala jaka i neobuzdana vjerska težnja, doduše tajanstvena, ali ju je on osjećao i pokoravao joj se, mada mu je bila nejasna i mada nije mogao da je razumije i objasni.
Među kurejšijskim mladićima bio je mladić koji se od ostalih odlikovao po tome što je bio oličenje njihove mudrosti i inteligencije, te oličenje njihovih slavnih predaka. Uz to, bio je neobično krotak, što kod njih nije bio slučaj. I imao je jaku vjeru, sa kojom su oni rijetko bili zadovoljni ili prema njoj iskazivali simpatiju.
Međutim, jednim drugim svojstvom se ponajviše odlikovao nad njima. Naime, nikada se u svom životu, za razliku od njih, nije udubljivao u mišljenja, promišljanja i krojenja planova, ali ga je neka nejasna sila tjerala na pokret i akciju te neuobičajeno štovanje predaka, sila koju je osjećao i suzbijao ali kojoj je morao da se potčini i pokori.
Ta sila mu je izdavala naređenja u različitim oblicima: katkada ga je tjerala na akciju tako kao da je to njegova lična volja, a katkada je obuzimala njegova osjetila i čuvstva tako da nije mogao da je se oslobodi niti da joj se suprotstavi.
Katkada mu se, opet, javljala u liku osobe izrazitih kontura i jasnog glasa, koja mu je dolazila u vlijeme kada bi ga obuzimao san, pa mu je naređivala da uradi to i to. U tom glasu je bilo dosta nerazumljivog i nepoznatog, što mu je davalo posebnu autoritativnost, čemu se mladić protivio i čega se pribojavao, ali bi ga glas ponovo obuzimao i podsticao.
Mladić se toga glasa i pribojavao a istovremeno i žudio za njim. Katkada bi ga glas napuštao i on bi gubio nadu da će ga više ikada čuti, da bi se potom javljao još učestalije. Ovaj glas u mladićevom uhu nije bio poput običnog ljudskog glasa, već je proizvodio posebne riječi neobičnog tona i neobičnih značenja.
Što se tiče njegovog (s.a.w.s.) oca Abdullaha, on je bio čista kopija njegovog (s.a.w.s.) djeda.
Njegova parola je bila: "Bolje smrt nego haram!" Fatima El-Haš'amija mu je jednom prilikom rekla: "Ja u tebi prepoznajem pobožnost tvoga oca.
Pleme mu je Kurejš, rod Benu Hašim, djed Abdulmuttalib, tadašnji kurejšijski prvak, otac Abdullah, a on Muhammed.
Njega je Uzvišeni Allah odabrao za poslanstvo, a prije nego što mu je darovao vjerovjesništvo odabrao ga je za Sebe ...
S obzirom na postojanje izvora (dva između njih upravo navedosmo) iz kojih se jasno može razlučiti stav koji oni zastupaju - da je Abdulmuttalib obožavao jednog Boga, dragog Allaha, smatramo da je realna mogućnost Abdulmuttalibovog monoteizma i da tu mogućnost, barem po nama, ozbiljan istraživač nikako ne može mimoići, a opet ponavljamo da dragi Allah jedino istinu o svemu zna.
U ovom kontekstu veoma je značajna činjenica da je voljom dragog Allaha, upravo Abdulmuttalibu bilo povjerena čast da ponovo iskopa sveto vrelo Zem Zem.
Naime, Abdulmuttalib je jako volio boraviti u blizini Kabe, tako da je često dugo sjedio naslonjen na njezine mubarek zidove i, šta više, ponekad bi naredio da mu se postavi postelja u prostoru Hidžra, i tu bi prespavao.
Jedne noći, dok je spavao u Hidžru desio mu se jedan tajanstven, ali i veoma značajan događaj o čemu navodimo sljedeći citat iz Poslanikove biografije Ebu Bekra Siradžuddina:
... Abdul-Muttalib toliko voljaše biti blizu Ka'be da je ponekad naređivao da mu prostru postelju u Hidžru. Jedne noći, dok je spavao, u viđenje mu dođe neka prilika neprepoznatljiva pa reče: ''Iskopaj slast!'' ''Šta je slast?'', upita on, ali govornik iščeznu. Kad se probudi, on ipak osjećaše takvu sreću i mir u duši da odluči i noć narednu provesti na istom mjestu. Posjetitelj se vrati i reče: ''Iskopaj blagodat!'' Ali opet pitanju njegovom ne bî dat odgovor. Treće noći bî mu rečeno: ''Iskopaj blago skriveno!'' I opet govornik iščeznu kad bijaše pitan. Četvrte noći zapovijed bijaše: ''Iskopaj Zemzem!'' A kad taj put on upita: ''Šta je Zemzem?'', govornik reče:
''Žalit nećeš iskopaš li je,
Jer ona je nasljedstvo tvoje,
Od tvoga pretka najvećega.
Ni stat, ni usahnut nikad neće,
Napajat će skupine hodočasnika.''
Onda mu govornik još reče da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, gdje su mravinjak i gavrani klucajućî. Naposlijetku, bijaše mu rečeno da se moli ''za vodu bistru, obilno tekuću, koja će napajati hodočasnike Božije tokom hodočašća njihovog''.
Kad je zora svanjivala, Abdul-Muttalib ustade i ostavi Hidžr na uglu sjevernom Kuće svete, koji je zvan Uglom iračkim. Hodao je potom uza zid sjeveroistočni, na čijem su drugom kraju vrata Ka'be. Prošavši ih, zastade nekoliko stopa iza njih, na uglu istočnom, gdje s poštovanjem poljubi Kamen crni.
Odatle započe ophodnju obrednu. Vraćajući se prođe pored vrata prema Uglu iračkom, zatim preko Hidžra prema uglu zapadnom – Uglu sirijskom, a onda prema Uglu jemenskom, prema jugu.
Djeca Ibrahimova, jednako loza Ismailova i loza Ishakova, obilaze oko svetišta svojih kretanjem suprotnim kretanju Sunca.
I dok je išao od Ugla jemenskom prema Kamenu crnom, mogao je vidjeti tamnu padinu Ebu-Kubejsa, a iza nje daleke visove istočne, oštro ocrtane naspram svjetlosti žute.
Sedam puta on obiđe, a svaki put svjetlost bijaše vidljivo sjajnija, jer su u Arabiji svitanja i sutoni kratki. Izvršivši ophodnju, on ode od Kamena crnog prema vratima pa, prihvativši halku od kovine, koja je visila na bravi, moljaše molitvu koja mu je rečena.
Začu se tada šum krila, i jedna ptica sletje u pijesak iza njega. Onda se spusti i druga. Završivši molitvu svoju, on se okrenu i gledaše ih kako se šepure svojim hodom gavranskim prema dvjema stijenama kipnim, stotinjak koraka od njeg, gotovo naspram vrata.
One bijahu usvojene kao kumiri, pa između njih Kurejši žrtvovahu žrtve svoje. Abdul-Muttalib je dobro znao, kao i gavrani, da na tom mjestu uvijek ima krvi u pijesku. Bilo je i balege. Prišavši, on vidje da je tamo i mravinjak ...
Iz ovog citata vidimo kako je Abdulmuttalibu, voljom dragog Allaha, pokazano mjesto zatrpanog vrela Zem Zem.
Nakon što je u svanuće otkrio označeno mjesto, Abdulmuttalib je, zajedno sa svojim tada jedinim sinom Harisom, započeo kopati.
Kako je dan više odmicao i kako je rupa bila sve dublja, sve se veći broj znatiželjnika okupljao na tom mjestu. Isprva su svi sa radoznalošću i interesovanjem posmatrali kopanje, ali, s obzirom da se kopalo između idola Isafa i Naile, odnosno na mjestu gdje su Kurejšije polagale svoje žrtve u zaklanoj stoci, ubrzo su započela negodovanja. Velik ugled i snažna ličnost Abdulmuttalibova jedno vrijeme nisu nezadovoljnicima dopuštali otvorenije kritike, ali su one nakon nekog vremena postale sasvim otvorene.
Došli su do Abdulmuttaliba i njegovog sina i zahtjevali da se prekine sa kopanjem jer je to svetogrđe. Abdulmuttalib je bio odlučan i čvrst čovjek koga na Božijem putu ništa nije moglo pokolebati tako da se on, iako je uza se imao samo sina Harisa da mu pomogne, suprostavio Kurejšijama ne iskazujući niti najmanju namjeru da odustane od kopanja. To je pokolebalo nezadovoljnike, koji su sa druge strane opet bili svjesni da ta dva idola i nemaju neki ''veliki'' značaj u njihovu panteonu, a neki su čak i govorili da je riječ o dvoje Džurhumija koji su htjeli bludom oskrnaviti Sveto mjesto pa ih je Bog za kaznu pretvorio u kamenje. Zbog svega toga kritike su prestale i svi su sa interesovanjem nastavili pratiti kopanje.
Kada je Abdulmuttalib, uz riječi zahvale Bogu, došao do blaga kojega su tu Džurhumije davno zakopale, prisutne Kurejšije su zatražile dio za sebe. Abdulmuttalib je bio mišljenja da oni nemaju pravo na udio u blagu, ali je pristao da se za svaki predmet putem bacanja strelica odluči kome će pripasti. Proveli su takav postupak i ispalo je da je jedan dio blaga pripao Kabi, drugi Abdulmuttalibu, a ostalim Kurejšijama nije pripalo ništa.
Čim je blago izvađeno, nakon još nekoliko zamaha krampom, pred Abdulmuttalibom ponovo se, nakon toliko vremena, pojavila mubarek Zem Zem voda. S obzirom da su još od vremena Hašima sva prava i odgovornosti opskrbe hodočasnika vodom i ostalim potrepštinama bile povjerene Benu Hašimijama, niko od prisutnih nije mogao osporiti Abdulmuttalibu pravo na upravljanje Zem Zem vrelom, pogotovu zbog nadahnuća koje ga je navelo da ga iskopa. |
|
Forum 
Favoured: 0
