Godina slona

Na jugu Arabijskog potkontinenta, na području današnjeg Jemena u davna vremena cvjetalo je kraljevstvo Sabe. Okosnicu ekonomskog i svakog drugog razvitka tog drevnog carstva činio je jedan, za prilike tog vremena, grandiozan građevinski objekat.

Riječ je o velikoj brani koju je narod Sabe podigao u području grada Me'riba koja je akumulirala vode koje su oticale sa susjednih planina čineći tako ogromno jezero pitke vode. Takođe je postojao solidno razvijen sistem kanala kojima je voda iz akomulacije natapala velike površine pustinjske zemlje čineći je tako veoma plodnom.

Kada se tome doda uticaj arabijskog sunca jasno je da je Saba imala izuzetno povoljne uslove za procvat poljoprivrede i stočarstva. Pored toga carstvo je, najvjerovatnije, imalo izgrađene luke na obalama Crvenog mora i Indijskog okeana, gdje su brodovi iskrcavali dragocijene robe iz Indije, Kine i drugih područja. Kao što smo već ranije napomenuli, Saba je bila poznati proizvođač tamjana koji se odatle ''Putem tamjana'', obalom Crvenog mora preko Meke transportovao na sjever u područje Sredozemlja.

Historijski najpoznatija ličnost koju je iznjedrila ova kultura i civilizacija svakako je kraljica Belkisa, poznata i po nazivu ''Kraljica od Sabe''. Tada je i čitavo kraljevstvo Sabe slijedilo svoju kraljicu tako da je islam po Zakonu Tevrata i Zebura bio prihvaćen od strane čitavog naroda i postao službenom vjerom carstva. Za života kraljice Belkise, milošću dragog Allaha, carstvo je cvjetalo i u duhovnom i u materijalnom pogledu.

Dragi Allah najbolje zna koliko dugo se nakon Belkisine smrti u Sabi ispovjedala Njegova istinska vjera, islam, u svome čistome obliku. U tom vremenu Sabejci su bili obdareni mnogim blagodatima. Kur'an časni nam kazuje kako im je Svemilosni odredio boravište između plodnih vrtova koji su davali veoma obilne prinose i osiguravali im veliko bogatstvo i kvalitet ovosvjetskog života:

Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. "Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!" (34:15)

Maločas smo kazali da je njihov prosperitet imao temelj u obilju vode koju su akomulirali zahvaljujući velikoj brani u području Me'riba i kojom su navodnjavali polja tako da su živjeli okruženi plodnim vrtovima, i sa desne i sa lijeve strane.

Međutim, kako to, nažalost, često biva oni su se vremenom uzoholili, te postali nezahvalni na darovima i obijesni. Dragi Allah najbolje zna koliko dugo im je iz milosti Svoje neizmjerne odgađao kaznu, ali im je na kraju ona, s obzirom na već ustaljenu nezahvalnost njihovih potonjih generacija što smijeniše svoje čestite pretke, nenadano došla u vidu rušenja velike brane.

To je izazvalo veliku poplavu koja je trajno uništila plodne njive i vrtove, što je bio žestok udarac njihovoj ekonomiji od kojega se oni nikad nisu ni oporavili. Zemlja je osiromašila, plemenite biljke su zamijenjene gorkim plodovima, drvetom tamariskei divljim lotosom sa oštrim bodljama a neznatnim cvjetovima. Ljudi su se raselili kojekuda, tako da je bogato i sjajno carstvo Sabe ostalo samo uspomenom:

Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?! A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. "Putujte kroz njih i po noći i po danu, sigurni!" Ali oni rekoše: "Gospodaru naš, učini veće rastojanje prilikom putovanja naših!" - i ogriješiše se prema sebi, i Mi učinismo da se o njima samo priča, a njih kud koje raselismo. To su, zaista, pouke za svakog strpljivog i zahvalnog. I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekoličine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja. A Gospodar tvoj bdi nad svim. (34:16-21)

Na ruševinama Sabe izraslo je novo kraljevstvo Jemen. Oni su izvijesno vrijeme (dragi Allah zna koliko) bili mnogobošci, ali su kasnije prihvatili judaizam. O tome nam Ibn Hišam prenosi jednu veoma zanimljivu predaju:

... Nakon propasti Rebi'e b. Nasra cjelokupno jemensko kraljevstvo se vratilo Hassanu b. Tubanu Esadu Ebu Keribu. Put za to utro mu je njegov otac Tuban Esad kad je sa istoka krenuo prema Medini, vodeći računa da ničim ne izazove njene stanovnike. Među njima je čak ostavio i svoga sina koji je kasnije mučki ubijen. Potom je po­novo došao u Medinu, ali je ovoga puta bio čvrsto odlučio da je opustoši i uništi njene žitelje. Međutim, branioci tog područja, na čelu s 'Amrom b. Talletom, su ustali da mu se suprotstave, i zapodjenula se bitka. Branioci tvrde da su se protiv njega danju borili, a noću ga gostili! Njega je to ushićivalo. "Tako mi Boga", govorio je, "naš je narod vrlo plemenit!"

Tubbeun je još bio u sukobu s Medinjanima, kad su mu došla dvojica jevrejskih rabina, vrlo upućena u znanje svetih knjiga. Došli su mu kad su čuli da on želi uništiti Medinu i njene žitelje. "Ne čini to, kralju!", rekli su mu. "Ako ne odustaneš od te svoje namjere, zatvoriće ti se put, i mi nismo sigurni da te ubrzo neće stići kazna!" "Zašto?", upitao je. "Zbog čega to?!" "Ona će biti pribježište jednom poslaniku iz plemena Kurejš, koji će se poja­viti pred Smak svijeta ovdje u ovom području", odgovorili su oni. "Medina će mu biti dom i boravište."

Vidjevši da su ova dvojica veliki znalci, Tubbeun je odustao od svoje prvobitne nakane. Zadivilo ga je ono što je čuo od njih, pa je napustio Medi­nu i prihvatio njihovu vjeru. Inače, on i njegov narod su bili idolopoklonici.

Tubbeun je zatim krenuo u pravcu Mekke koja mu je stajala na putu za Jemen. Kada je bio između Usfana i Emedža, prišla mu je grupa ljudi iz plemena Huzejla b. Mudrike i rekla mu : "Kralju, hoćeš li da ti pokažemo kuću u kojoj je mnogo blago, a koju su zanemarili raniji vladari. Puna je bi­sera, krizolita i safira, srebra i zlata!" "Hoću", rekao je, a oni su nastavili: "To je kuća u Mekki, i njeni žitelji je obožavaju i mole se kod nje."

Ovim su ga željeli uvući u propast, jer im je bilo znano da je propao svaki vladar koji je krenuo u pohod na Ka'bu i koji se silnički ponašao u nje­noj blizini.

Kad se već bio spremio za ono što su mu rekli, poslao je po onu dvojicu rabina da čuje i njihovo mišljenje o tome. Oni su rekli: "Ti su ljudi samo htjeli da ti i tvoja vojska upropašteni budete, jer mi, osim Ka'be, ne znamo ni jednu kuću na Zemlji koju je Allah uzeo za Sebe. Ako uradiš to na šta su te nagovor­ili, sigurno ćeš nastradati i ti i svi oni koji budu s tobom!" "Šta bih onda trebao uraditi kad dođem do nje?", upitao ih je. "Radi ono što budu radili tamošnji ljudi", odgovorili su. "Obilazi oko nje, veličaj je i slavi, obrij glavu i skrušeno se odnosi prema njoj, sve dok je ne napustiš!" "A šta vas sprječava od toga?", upitao je. "To je, Allaha nam, kuća našeg praoca Ibrahima", odgovorili su. "To kažemo vama, ali oni koji su tamo zatvaraju nam put kipovima koje su postav­ili oko nje i krvlju koju prolijevaju uz nju. Oni su nečist, mušrici!"

Poslušao je njihov savjet i povjerovao u sve što su mu rekli. One ljude iz plemena Huzejl je priveo i odsjekao im i ruke i noge, a potom nasta­vio put prema Mekki. Čim je stigao u nju, odmah je učinio tavaf (obilazak) oko Ka'be, i tu zaklao kurban i obrijao glavu. U Mekki je ostao šest dana i za to vrijeme klao kurbane, ljudima dijelio hranu i sipao med.

U snu mu je rečeno da Ka'bu treba prekriti, pa ju je prekrio jednim grubim prekrivačem, no opet mu je kroz san pojašnjeno da je treba prekriti nečim ljepšim. Onda ju je prekrio plahtom i jemenskom tkaninom.

Tubbeun je, tvrdi se, bio prvi koji je prekrio Ka'bu i koji je to oporučio svojim namjesnicima iz plemena Džurhum. Njima je naredio da je čiste i da joj ne primiču krv, strv i žensku nečist od hajza i nifasa. Na Ka'bi je još napravio vrata koja su se mogla zaključavati.

Zatim ju je napustio, zaputivši se s vojskom i onom dvojicom rabina prema Jemenu. Stigavši tamo, pozvao je svoj narod da prihvati vjeru koju je on prihvatio. Odbili su to, ali su odlučili da o tome presudi vatra koja se tada nalazila u Jemenu i koja je bila njihov presuditelj kad bi se u nečemu sporili: krivog bi progutala, a pravom ne bi naudila!

Tubbeov narod je izašao s kipovima i sa svim onim čime se nastojao približiti Bogu, dok su rabini izašli sa svojim knjigama obješenim oko vrata. Sjeli su ispred otvora na koji je izlazila vatra, ali kad se ona pojavila i suknu­la prema njima, oni su ustuknuli i prestrašili se. Prisutni su ih zbog toga ukorili i zatražili da se strpe. Rabini su zatim pokazali strpljivost i vatra ih je obujmila sa svih strana. Progutala je sve kipove i sve ostalo što su bili do­nijeli, ali i ljude plemena Himjer koji su to nosili. Rabini su izašli sa svojim knjigama o vratovima, a čela su im bila znojna. Vatra im nimalo nije naudi­la, a pleme Himjer je tada cijelo prihvatilo vjeru svojega kralja.

Od tada i otud jevrejstvo u Jemenu vuče svoje korijene! ...

Nastavak: Godina slona


Nešto više od petsto godina nakon rođenja Mesiha Isaâ, alejhisselam, u Jemenu je zavladao kralj Zu Nuvas, fanatični sljedbenik judaizma koji je brutalnom silom, terorom i zulumom htjeo nametnuti jevrejsku vjeru svim ljudima koji su bili pod njegovom vlašću. Njegova oštrica posebno se bila okomila na sljedbenike Isaâ, alejhisselam, koje je stavljao na najžešće muke ukoliko se nisu htjeli odreći svoje vjere.

Jedan od vjernika za kojeg se prenosi da se zvao Devs Zu Suluban uspio je izmaći zulumu Zu Nuvasa. U želji da pomogne preostalim vjernicima, otišao je u Konstantinopolj da traži pomoć od bizantskog cara,koji ga je uputio u Abisiniju, davši mu svoje pismo za Negusa. Negus je, pročitavši pismo kojim je Bizant tražio njihovu intervenciju u Jemenu, odlučio stati u kraj zločinima Zu Nuvasa. Vojska od oko sedamdeset hiljada boraca pod komandom dvojice abisinskih plemića Erjata i Ebrehe, poslata je u Jemen. Zu Nuvas im se pokušao suprostaviti ali je pretrpio žestok poraz i u bijegu poginuo.

Erjat je, budući da je on bio prvi vojskovođa i imao ovlaštenje od Negusa preuzeo vlast u Jemenu, ali se nakon nekog vremena Ebreha pobunio protiv njega i uspio ga u dvoboju na prevaru ubiti. Ebreha je tako preuzeo vlast u Jemenu, ali je za njega posebnu opasnost predstavljala činjenica da je ubijeni Erjat uživao Negusovu naklonost. Svojom mudrošću i govorničkom vještinom uspio se nekako opravdati Negusu i tako sačuvati svoju poziciju abisinskog namjesnika u Jemenu.

Vjerovatno i dalje strahujući od Negusa izgradio je u Sani veleljepnu crkvu i tim povodom mu poslao sljedeće pismo: ''O, kralju! Sagradio sam ti takvu crkvu kakva nije sagrađena nijednom kralju prije tebe, i neću se proći sve dok njoj ne privučem arapski hadž.''

Svoju namjeru da crkvu u Sani učini novim centrom hodočašća za sve stanovnike Arabije, Ebreha nije niti pokušao kriti. Naprotiv, počeo je sprovoditi konkretne aktivnosti u smislu pridobijanja Arapa da hodočašće Kabe u Meki zamijene obilaženjem njegove crkve u Sani. Takvo njegovo arogantno ponašanje izazivalo je kontra-efekat kod onih kojima je bilo upućeno.

Tako se desilo da je neki čovjek iz plemena Kinana, inače srodnog Kurejšijama, otišao u Sanu gdje je onečistio crkvu i nakon toga se uspio bezbjedno vratiti svojima. Taj čin, u svakom slučaju neopravdan iako je bio isprovociran Ebrehinom arogancijom i osionošću, crkvi u Sani nije načinio nikakve posebne štete. Međutim i pored toga Ebreha je jedva dočekao da ima nešto što bi mogao iskoristiti kao povod da sruši Kabu i tako eliminira ono što je smatrao konkurentom svoje građevine.

Zakleo se da će za osvetu Kabu sravniti sa zemljom i odmah započeo sa pripremama tog pohoda. Okupio je brojnu vojsku koja je svojom snagom trebala obeshrabriti ili poraziti bilo koje arapsko pleme koje bi se usudilo suprostaviti im se. Poveo je i jednog vojnog dresiranog slona kako bi snagu moćne životinje iskoristio za brže i efikasnije rušenje Kabe. Mada su ih na putu iz Sane za Meku neka arapska plemena pokušala zaustaviti, oni su ih lahko porazili i tako, bez većih problema, uspjeli stići do mjesta Mugammis koje je oko sahat hoda udaljeno od Meke. Mada je imao silnu vojsku kojoj se arapska plemena tada nisu mogla suprostaviti, Ebreha ipak nije želio rizikovati opći rat. Odlučio je da se ulogori u Mugammisu dok podrobnije ne ispita situaciju i izvrši završne pripreme.

Poslao je jednu četu svojih konjanika u pravcu Meke radi izviđanja, a oni su usput pljačkali sve do čega su mogli doći i sve to donijeli svome kralju Ebrehi u povratku. Tako su Abisinci, između ostalog plijena, u svoj logor doveli i nekih dvije stotine deva koje su bile vlasništvo Abdulmuttaliba.

Za to vrijeme u Meki Kurejšije su sazvali sve svoje rodove i rodove svih savezničkih plemena na ratno vijećanje koje su obavili u Kusajjevoj vijećnici pored Kabe. Na tom skupu su odlučili da se ne suprostavljaju Abisincima pošto su uvidjeli da je isuviše velik jaz u snazi između njih i Ebrehine vojske.

Nekako u to vrijeme u Meku je stigao abisinski izaslanik koji je vodećoj ličnosti u Meki trebao izložiti Ebrehin poziv Kurejšijama da mu se oružano ne suprostavljaju pošto mu nije bila namjera pokoravati grad već ''samo'' razrušiti Kabu. Ebreha je takođe zahtijevao da starješina Kurejšija dođe pred njega. Iako, koliko je nama znano, Abdulmuttalib nije bio oficijelni starješina Kurejšija i time vladar Meke, on je bio najugledniji među njima, tako da su svi uputili Ebrehina izaslanika ka njegovoj kući. Primivši poziv Abdulmuttalib, u pratnji jednog od svojih sinova, sa Abisincem krenu u Mugammis.

Kada je Ebreha pred sobom ugledao Abdulmuttaliba, nije mogao da odbaci niti sakrije jak dojam koji je na njega ostavila njegova markantna i dostojanstvena pojava, tako da je ustao sa svoga kraljevskog sjedala i stojeći ga pozdravio i primio. Kada su sjeli jedan do drugog Ebreha mu je preko tumača izložio svoje namjere i još jednom pozvao na neotpor. Kada je završio sa onim što je želio reći, zatražio je od kurejšijskog starješine da kaže šta on ima kazati. Kada je Abdulmuttalib progovorio Ebreha je bio ne malo iznenađen onim što je čuo.

Naime, Abdulmuttalib je mirno i hladnokrvno rekao samo to da mu je abisinska vojska opljačkala dvije stotine deva i da mu ih trebaju vratiti. Ebreha je svoje razočarenje javno prokomentarisao upitavši Abdulmuttaliba kako može misliti o svojim devama u situaciji kada je njihov sveti Hram i njihova vjera bila u najvećoj opasnosti.

''Ja sam gospodar deva i moje je da brinem o njima, a Allahova kuća ima svoga Gospodara koji će je odbraniti'', odgovorio je Abdulmuttalib. ''Neće ga moći odbraniti od mene'', oholo reče na to Ebreha. ''To ćemo vidjeti'', zaključi raspravu Abdulmuttalib, ''nego ti meni daj moje deve.'' Ebreha, vjerovatno ljut na sebe što je dopustio da ga toliko dojmi taj ''luckasti starac'', naredi da se vrate deve i tako se Abdulmuttalib i njegov sin zajedno sa njihovim stadom vratiše u Meku.

Po povratku u Meku, Abdulmuttalib je odmah rekao svim Kurejšijama da napuste grad, povuku se na okolna brda i odozgo posmatraju šta će se zbiti, a on je otišao do Kabe i, uhvativši se za metalnu halku na njezinim vratima, uputio dovu Bogu. Ta dova je, kako prenosi Ebu Bekr Siradžuddin, bila veoma jednostavna: ''Bože, tvoj rob je zaštitio svoju kuću. Ti zaštiti Kuću Svoju!'' nakon toga je i on napustio Meku. Pridružio se svojima na jednom od okolnih brda kako bi tamo zanoćio narednu noć i sutradan odatle posmatrao zbivanja koja su se trebala desiti.

Idućeg jutra Ebreha je, uobražen i gord, postrojio svoju vojsku i izdao naređenje za pokret. Kada su, ušavši u pustu Meku, pred sobom ugledali Kabu, još jednom se potvrdila drevna mudrost da oholost i zloba zasljepljuju čovjeka i uništavaju njegov unutarnji srčani vid, tako da Ebreha, ako je kojim slučajem i osjetio veličanstvenu ljepotu tog mubarek mjesta, na to nije obraćao pažnju, niti je pak pomislio da odustane od svoje namjere. Njegova uznositost i slijepa mržnja nisu mu to dopustili.

Ali, ako čovjek nažalost često zna biti silnik i oholi neznalica dešava se da dragi Allah dadne da životinje budu bolje od njega, tako da je slon, na neki način osjetivši da ne smije dalje ići, iznenada zastao i sjeo. Možda je Ebreha isprva pomislio da je to neki čudni prolazni hir njegove životinje koja će se ubrzo pokoriti naređenjima, ali kada je uvidjeo da slon uporno odbija sva naređenja vodiča i dresera, njegova srdžba i nervoza su počeli rasti. Međutim, ma koliko se Ebreha srdio i vikao na svoje vojnike, oni nisu mogli ogromnu životinju pomjeriti sa njezinog mjesta, a činili su sve što im je na um palo. Čak su mu zabijali metalne kuke u tijelo i lancima ga pokušavali podići, ali je životinja pored svog bola koji je svakako osjećala, ostajala na mjestu ukopana. Rasrđeni Ebreha niti u ovome nije mogao da vidi opomenu da mora odustati, pa im je dragi Allah poslao posljednju opomenu.

Naime, bili su nadahnuti da varkom pokušaju navesti slona da ustane pa su okrenuli čitavu vojsku i krenuli nazad u pravcu Sane. Čim je to vidjeo, slon je istog trena ustao i krenuo za njima prema Jemenu, ali je, čim su se oni ponovo okrenuli prema Kabi, opet sjeo ne pomaknuvši se sa mjesta. To je već bio sasvim očevidan znak opomene, ali Ebreha se ni na to nije obazirao.

Iznenada je sve već bilo isuviše kasno. Ugledali su veliko zatamnjenje na horizontu koje se preko neba brzo kretalo prema njima. Njihove oči, koje su u prvi mah sa čuđenjem gledale u tu tminu na nebu, ubrzo su se ukočile od velikog straha kada su uvidjeli da je riječ o ogromnom, neizrecivo velikom broju ptica koje su, leteći iznad njihovih glava, prekrile cijelo nebo. Svaka ptica je u svom kljunu i nogama nosila po tri grumenčića od pečene gline kojima ih je počela gađati. Svaki grumenčić je bio hitnut tako velikom snagom da je lahko probijao oklop u trenu usmrtivši pogođenog čovjeka. Međutim, veličini i žestini Allahove kazne ni tu nije bio kraj. Svako mrtvo tijelo se odmah, pred očima svih prisutnih, počelo brzo raspadati izgledajući poput lišća koje crvi rastaču. Abisinci su bili potpuno izbezumljeni od straha. Veliki ih je broj na licu mjesta poginuo, ali su neki bili pošteđeni pa su u totalnom rasulu krenuli bježati što su dalje mogli. Slon koji nije bio niti ogreban, krenuo je lagahno za ostacima Ebrehine vojske.

Mnogi su umrli na putu povratka, neki od njih su ostali u Arabiji radeći kao čobani ili neke druge poslove, a preostali su ubrzo poumirali po povratku u Sanu. Ebreha je, kako se prenosi, preživio napad ptica i stigao u Sanu, ali je ubrzo nakon toga umro.

Ovaj veličanstveni događaj Znamenje je dragog Allaha, Gospodara svih svjetova koje je još jednom potvrdilo neprikosnovenost i veličinu svetosti Meke i mubarek Kabe, Znamenje koje je Kur'anom časnim ovjekovječeno za pouku svim generacijama od tog vremena pa sve do Sudnjeg Dana:

Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (105:1-5)

Događaj je, naravno, imao ogromnog odjeka u očima svih ljudi koji su tada živjeli u regionu tako da su po njemu godinu 570. nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, nazvali Godina slona.

Ali, osim ovoga, Godina slona je još više u historiji ostala zapamćena po tome što se par mjeseci kasnije na sve stvorene svjetove izlio ogromni Rahmet, neizreciva milost dragog Allaha u vidu rođenja Njegovog posljednjeg poslanika i vjerovijesnika, Muhammeda, alejhisselam.

Pa da nastavim inshAllah.Ovaj odlomak je vezan za rodjenje i djetinjstvo nasheg miljenika Muhammeda s.a.w.s.
Bismillah.

Nuri Muhammedijje (svjetlost duha Muhammedova) - Allahov dar svim svjetovima

Abdullah ibn Abdulmuttalib, kako se prenosi, bijaše odsutan iz Meke u vrijeme dešavanja čuda sa pticama. Nešto prije toga otišao je sa jednom kurejšijskom karavanom u Palestinu, najvjerovatnije radi trgovine, tako da se u vrijeme zbivanja tog veličanstvenog događaja tamo nalazio. Pri povratku karavana je zastala u Jesribu na kraće vrijeme radi odmora, a Abdullah je odlučio posjetiti svoju rodbinu u oazi. Tamo se razbolio tako da je karavana morala nastaviti put u Meku bez njega.

Stigavši u Meku izvijestili su Abdulmuttaliba o Abdullahovoj bolesti i on je odlučio poslati najstarijega sina Harisa u Jesrib kako bi mogao hizmetiti svome najmlađem bratu za vrijeme bolesti i praviti mu društvo u povratku. Međutim, još u praiskonu bijaše određeno da otac posljednjeg od Allahovih izaslanika čovječanstvu neće dočekati rođenje svoga sina, tako da je Haris po dolasku u Jesrib saznao da je njegov brat Abdullah već preselio na drugi svijet. Po Harisovom povratku velika tuga je zavladala u čitavoj Meki ali su, svakako uz Abdullahovu majku, najveću bol osjećali Abdulmuttalib i Amina. Amina življaše kratko vrijeme sa svojim mužem tako da on ne mogaše steći bilo kakav značajniji imetak. Sve što je ostalo iza njega bilo je pet deva, malo stado ovaca i koza i jedna mlada ropkinja.

Međutim, i pored boli zbog gubitka svoga muža, i pored bojazni od prijetećeg siromaštva, Amina je osjećala smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji direktno vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda, a kulminirali su kratko prije toga u dva slučaja: prvi put kada je jedne tihe noći Amina primijetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu (bez obzira na ogromnu udaljenost od Meke); i drugi put kada joj je na začudan način rečeno: ''Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!''

Svjetlost koju viđaše Amina odraz je Nuri-Muhammedijje, Svjetlosti duha Muhammedova, koja predstavlja upotpunjenje Allahove dragocijenosti koju je On, hvaljen neka je, udahnuo od Svoga Ruha u Adema, alejhisselam:

I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njega udahnem od Svoga Ruha, vi mu se poklonite!" (15:28,29)

Ovi ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da je dragi Allah u Adema, alejhisselam, udahnuo od Svoga Ruha.

Mi to razumijevamo u tom smislu da je dragi Allah nešto Svoje, neku neizrecivu i svim ljudskim mjerilima neopisivu, plemenitu dragocijenost od Vlastitoga Ruha, pohranio u Adema, alejhisselam, a time i u čitavo njegovo potomstvo.


Taj veličanstveni Allahov dar koji uistinu potječe od Njegovog Duha, naravno ne čini čovjeka ni na koji način, neuzubillah, Njemu sličnim ili čak uporedivim Njemu. Čovjek ostaje čovjek, stvorenje dragog Allaha, ograničen i o svome Gospodaru i Stvoritelju apsolutno ovisan. Dakle, da to još jednom sasvim jasno istaknemo, čovjek posjedovanjem te Allahove dragocijenosti, tajanstvene i prelijepe, niti u najmanjoj mjeri ne učestvuje u Božanskoj biti, on je samo neizmjerno počašćen tim ''udahnućem od Allahovog Ruha'' što u njemu obitava, tom svjetlošću pohranjenom u njegovom srcu, koja ga, ako je čovjek čuva, njeguje, čisti i razvija svojom iskrenom vjerom i ispravnim ponašanjem, duhovno uzdiže i približava Stvoritelju, dragom Allahu, čak i na deredže (stepene bliskosti) više nego li što su deredže meleka.

Vrhunac sjaja te svjetlosti, njezina punina, izražava se u Ademovom, alejhisselam, najvećem potomku, Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, savršenom čovjeku (insanu-kamil), odnosno u svjetlosti duha Muhammedova (Nuri-Muhammedijje) što je odaslana na Zemlju kao Allahov Rahmet (milost) svim svjetovima:

... a tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)

Boravak u pustinji


Među velikim gradskim arapskim porodicama i plemenima u ta vremena veoma prisutan bijaše običaj da se novorođena muška djeca daju porodicama iz onih pustinjskih plemena sa kojima je bila uspostavljena bliska saradnja i prisni odnosi, na izvijesno vrijeme u kome bi bili dojeni, a često i proveli jedan dio svoga djetinjstva. Motivi ovog običaja izgleda da su uglavnom bili sadržani u želji stanovnika gradova da im djeca očvrsnu i usvoje nužna znanja i vještine iz pustinjskog života, odnosno života u prirodnom ambijentu udaljenom od gradske komocije koja u izvjesnoj mjeri oslabljuje čovjeka otupljujući mu oštrinu i zamagljujući jasnoću prirodnih instikta i osjećaja. Provodeći jedan dio svog djetinjstva u pustinji gradski dječaci su, dakle, mogli dobiti zdravu i prirodnu osnovu razvitka vlastite ličnosti.

Sa druge strane, motivi beduinskih plemena da uzimaju gradske dječake na dojenje bili su izgleda više sadržani u izvijesnim materijalnim interesima. Ti interesi nisu bili direktni, jer se smatralo nemoralnim tražiti naplatu za dojenje i odgajanje djeteta u dogovorenom periodu, već indirektni s obzirom na to da je veza po mlijeku gradskog dječaka trajno vezala za porodicu svoje dojilje, koja mu je u stvari predstavljala rodbinu po mlijeku.

Rodbinska veza sa plemenom Kurejš za pustinjska plemena bila je od najvećeg značaja jer je bilo dobro znano da su Kurejšije, zbog Kabe, živjeli u duhovnom i materijalnom centru čitave Arabije, pa se kasnije, kada dječak odraste i stekne izvijesno bogatstvo, njegova rodbina po mlijeku mogla nadati značajnoj potpori. Stoga su kurejšijska djeca bila veoma atraktivna za preuzimanje na brigu i dojenje, tako da su karavane sa ženama iz pustinjskih plemena u pratnji njihovih muževa i skrbnika redovno dolazile u Meku da preuzmu djecu za dojenje.

Kratko nakon rođenja Muhammeda, alejhisselam, jedna takva karavana iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji bijahu jedan ogranak velikog plemena Hevazin i življahu u području jugoistočno od Meke, kretala se u pravcu ovoga svetoga grada. Na samom začelju kolone nalazila se žena po imenu Halima kći Ebu Zuejba koja je putovala sa svojim mužem Harisom i tek rođenim sinom. Oni su bili prilično siromašni, a suša koja je tada trajala učinila je njihovu situaciju još složenijom. Vodili su sa sobom njihovu veoma staru devu čije je vime danima znalo biti suho, bez imalo mlijeka da se pomuze, a magarica na kojoj je Halima jahala bila je toliko iscrpljena da nikako nije mogla držati korak sa ostalim životinjama iz karavane, tako da su svako malo vremena svi morali zastajkivati i čekati da Halima pristigne kako je ne bi izgubili u pustinji. I Halimin tek rođeni sin bijaše iscrpljen i gladan, jer ona gotovo da i nije imala mlijeka u grudima, tako da je česti plač bebe uznemiravao njezine roditelje i držao ih po čitave noći budnim. S obzirom na takvo njihovo stanje oni, po dolasku u Meku, nisu imali šanse da dobiju neko dijete na dojenje, jer, iako se od beduina nije očekivalo veliko bogatstvo, ipak oni nisu smjeli biti ni previše siromašni. Halima tako za čitavo vrijeme svoga boravka u Meki nije bila u stanju dobiti niti jedno dijete na dojenje.

Sa druge strane ni Amina nije mogla naći dojilje za svoga sina, jer, iako je bilo znano da je mali Muhammed sin jedne od najpoznatijih i najčuvenijih porodica među Kurejšijama, svi su znali da je on siroče, bez oca od koga bi se mogla očekivati kakva potpora. Doduše, njegov djed je spadao među najuglednije Kurejšije, pa u neku ruku bio i njihov neformalni vođa, ali su svi znali da je Abdulmuttalib veoma star i da se nalazi u sutonu svoga života tako da se ni od njega nije mogla očekivati dugotrajnija pomoć. Iz ovih razloga svaka dojilja kojoj bi Amina ponudila svoga sina odbijala bi prihvatiti dijete. To je učinila i čak Halima.

Kada je preuzimanje djece bilo završeno i Benu Sa'dije se već počele spremati za povratak, velika milost dragog Allaha se spustila na Halimu i njezina muža, kada je ona, shvativši da je samo ona kao najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, iznenada odlučila uzeti ''ono siroče'' koje je opet jedino ostalo bez dojilje. ''Vratit ću se i uzeti ono siroče, možda nam Bog preko njega daruje neku blagodat'', rekla je, kako nam to predaje prenose, svome mužu. Njezin muž se složio tako da se Halima vratila Amini i uzela Muhammeda, alejhisselam, na dojenje.

Da su prihvatanjem tog siročeta odabrali najbolje i najblagodarnije dojenče koje su uopće mogli dobiti, Halimi i njezinu mužu postalo je sasvim jasno već u momentu kada ga je ona prvi put zadojila. Istog trena u njezine grudi nadošlo je mlijeko tako da su se i on i njegov brat po mlijeku do sitosti nahranili. Obje bebe su mirno zaspale tako da su Halima i Haris nakon dužeg vremena mogli mirno zakonačiti bez roditeljskih trauma i briga koje im je do tada donosio plač njihova gladnoga sina. Ljepota te noći im se još više povećala kada je Haris prišao onoj njihovoj staroj i iznemogloj devi, i ustanovio da joj je vime sada bilo puno mlijeka. Pomuzli su je i, napivši se mlijeka, mirno počinuli. Halima je kasnije izjavljivala da joj je ta noć bila jedna od najsretnijih u životu. Sutradan, kada su krenuli nazad, svi su sa čuđenjem ustanovili da je sada Halimina magarica išla tako brzo i snažno da nijedna druga jahalica nije mogla držati sa njom korak.

Ove blagodati su se nastavile i neprekidno trajale za svo vrijeme dok je Muhammed, alejhisselam, bio kod njih. Iako je u njihovom kraju vladala suša i bilo veoma malo ispaše i pojila za stoku, njihova stoka se uvijek vraćala sita, zdrava i jedra, sa vimenima punim ukusnog mlijeka, dok je stoka svih drugih, od gladi i žeđi iscrpljena, davala veoma malo mlijeka. Ostali pastiri su tada počeli da svoju stoku šalju na iste pašnjake na kojima pase Harisova i Halimina stoka, ali se opet njihova stoka vraćala gladna i iscrpljena dok je stoka dojilje malog Muhammeda redovno dolazila sita i bogata mlijekom.

Halimi je bez sumnje bilo jasno da je sva ta blagodat koju su uživali bila direktno prouzročena prisustvom kurejšiskog siročeta u njihovoj porodici, kojega je Bog, očevidno, obasipao velikim blagodatima, milošću i zaštitom. Iz tih razloga ona je poželjela da, i nakon isteka uobičajenog roka dojenja od dvije godine, zadrži kod sebe još neko vrijeme blagoslovljeno dijete. Prilikom susreta sa Aminom uputila joj je molbu da dijete ostane još koji par godina kod njih dok ne ojača. Amina je pristala i Halima se vratila sa mubarek dječakom u svoj zavičaj.

Međutim, ne bijaše suđeno da mali Muhammed ostane duže u pustinji jer je već bio istekao rok njegova boravka tamo koji je dragi Allah odredio. Sevep je bio jedan veoma zanimljiv događaj – prvo čišćenje mubarek srca budućeg posljednjeg Allahovog poslanika čovječanstvu.

Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon produženja roka, dok su Halima i Haris stajali ispred svog šatora a dječaci se igrali sa janjcima iza šatora, iznenada je do njih dotrčao njihov sin veoma uplašen i uznemiren. Kada su ga upitali šta se desilo dijete je uzbuđeno odgovorilo da su se iznenada pojavila dva lijepa mladića u bijelom, položila na leđa njegovog kurejšiskog brata po mlijeku, rasporila mu grudi i izvadila srce, dok je on čim je mogao doći sebi nakon šoka i ukočenosti odmah njima potrčao. Halima i Haris su potrčali iza šatora i zatekli malog Muhammeda, alejhisselam, kako mirno stoji gledajući u pravcu neba kao da nekoga pogledom svojim prati. Sa strahom su ga brzo pregledali i ustanovili da je dječak potpuno zdrav, bez i najmanje ranice na svome tijelu, ili pak traga nekog nasilnog akta. Jedino mu je među plećkama na leđima stajao biljeg, ali je on tu bio još od samog rođenja. Pitali su Muhammeda, alejhisselam, šta mu se desilo a on je odgovorio da su mu došla dva mladića, otvorila grudi i unutra nešto čeprkali, i zatim mu ponovo zatvorili grudi, dok on za svo to vrijeme nije osjetio nimalo bola niti straha, znajući da mu ta dvojica samo dobro žele i čine. Dijete, nepune tri godine staro, i pored svoje izrazite nadarenosti i bržeg razvitka u odnosu na svoje vršnjake, tada nije moglo potpunije objasniti šta se sve desilo prilikom te ''hirurške intervencije'' što ju je doživjelo. Godinama kasnije, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je podrobnije opisao pomenuti događaj:

''Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njeg izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.''

A rekao je i ovo:

'Šejtan dotakne svakog sina Ademova kad ga rodi majka njegova, izuzimajući Merjemu i sina njezinog.''

Halima i Haris su možda u prvi mah pomislili da je sve to samo plod dječije mašte ili halucinacije na jarkom suncu, ali ih je upornost obadvojice dječaka u ponavljanju potpuno identičnog iskaza uvjerila da se uistinu nešto tajanstveno i začudno dogodilo njihovom kurejšijskom usvojeniku. Pobojali su se da dijete nije možda postalo opsihreno ili palo pod uticaj demona i u tom strahu odlučili da ga čim prije vrate njegovoj majci. Tako se desilo da su Halima i Haris neočekivano došli u Meku kako bi Amini vratili njezina sina.

Iznenadna njihova odluka da joj vrate sina, i to samo par mjeseci nakon jedva izmoljenog produžetka boravka djeteta, svakako da je bila jasan znak Amini da postoji neki viši razlog koji ih je na to nagnao. Nakon kratkog ispitivanja Halima je kazala Amini o čudnom događaju koji se desio njezinom sinu. Amina je smireno odgovorila da je to njoj sve normalno, jer je još od vremena trudnoće osjetila da njezino dijete živi pod velikom milošću, obilnim blagodatima i posebnom zaštitom dragog Boga.

Iako je tim riječima Amina uspjela umiriti uplašene beduine, ipak je zadržala svoga sina u Meki, a Halima i Haris se vratiše u svoj zavičaj. Na ovaj način se okončao period boravka Muhammeda, alejhisselam, u pustinji.