Nevjerstvo




Nakon preseljenja Ismaila, alejhisselam, na ahiret njegovi potomci, kao i ostali stanovnici Meke još su neko vrijeme ostali vjerni islamu i smjerno čuvali emanet Hadža obavljajući i održavajući obrede na ispravan način.

Međutim, protokom vremena čistoća, jednostavnost i ispravnost njihove vjere nažalost sve više se gubila, dok su, istovremeno, negativni uticaji paganskog, mnogobožačkog okruženja, u njihovim srcima sve više zauzimali mjesta.

U tom spletu negativnih uticaja, svakako pojačanih djelovanjem prokletog Iblisa i njegovih sljedbenika, oni su vremenom izgubili svijest o nužnosti, blagoslovu i potrebi neposrednog obraćanja dragom Allahu, Bogu, Jednom i Jedinom, Gospodaru svega postojećeg.

Umjesto toga među njima se raširilo vjerovanje o postojanju različitih duhovnih bića koje su posrednici između dragog Allaha i ljudi, i koje, po tom osnovu, neuzubillah, treba obožavati kao bogove uz dragog Allaha.
*Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina da mnogoboštvo nema nikakve vlastite izvornosti i originalnosti, već ono nastaje erozijom istinskog, izvornog monoteizma, u smislu pridruživanja dragom Allahu nekoga ili nečega.

*Ovo, barem po nama, može potvrditi činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih božanstava po pravilu postoji jedan, najveći među njima. U tom smislu se i kod Arapa mnogobožaca zadržala predstava o dragom Allahu, Jednom, Stvoritelju koji je sve stvorio i koji je Gospodar svega:

On vam daje sluh, i vid, i pameti; a kako malo vi zahvaljujete! On vas na Zemlji stvara, i pred Njim ćete se sakupiti, On život i smrt daje i samo od Njega zavisi izmjena noći i dana, pa zašto ne shvatite? Ali, oni govore kao što su govorili oni prije njih. Govorili su: "Zar kada pomremo i kad prah i kosti postanemo, zar ćemo, zaista, biti oživljeni? I nama i još davno precima našim time se prijetilo, ali, to su samo izmišljotine naroda drevnih."

Upitaj: "Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?" "Allahova!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda ne dođete sebi?" Upitaj: "Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?" "Allah!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto se onda ne bojite?" Upitaj: "U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?" "Od Allaha!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?" Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci. Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (23:78-92)

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno je da su mušrički stanovnici Meke priznavali Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svega, ali su pored Njega obožavali i druga bića. Kur'an časni nam govori i to kako su oni sami sebe tim ogavnim postupcima u propast bacali i nalazili ''opravdanje'' za to što su činili:

Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" - Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (39:1-3)

Tako se i među potomcima Ismaila, alejhisselam, desilo ono što se dešavalo mnogim, i ranijim i kasnijim, narodima - različitim ličnostima iz narodnog sjećanja, legendi, epova i mitova, izmišljenim ili čak stvarnim, pripisivali su božanska svojstva i smatrali ih bogovima, zaštitnicima i posrednicima između njih i ''vrhovnog boga'', odnosno istinskog Boga, dragog Allaha.

Vremenom su počeli praviti slike i statue vlastitih božanstava tako da je svako pleme imalo svoga boga, ili više njih, koje su obožavali i kojima su službu činili. Čak su i domaćinstva, odnosno najuže porodice (roditelji i djeca) imali svoga naročita boga i taj idol su držali unutar svoga doma obožavajući ga i smatrajući da im on donosi dobro i štiti ih od zla.

Veoma je interesantna činjenica da su se, voljom i odredbom dragog Allaha, institucija i obred hodočašća Kabe među svim arapskim plemenima zadržali i pored njihovog poskliznuća u paganizam i mnogoboštvo.

I to je, osim pomenutog sjećanja na dragog Allaha, jasan podsjetnik na drevni monoteizam, vjeru njihovih valjanih predaka. Međutim, potomci Ismaila, alejhisselam, u želji da imaju hram za svoje bogove, njihove su statue počeli unositi u Kabu, čuvati unutra i smještati u njezinoj blizini.

Isto tako su razna pustinjska plemena iz Hidžaza, a najverovatnije i čitave Arabije, svoje idole redovno, svake godine u određeno vrijeme, donosili i pohranjivali u prostoru Kabe. Vidjevši, ''Ibrahimovu građevinu'', okićenu i onečišćenu raznoraznim kumirima, potomci Ishaka, alejhisselam, prestali su hodočastiti Kabu.

Za one među Ismailovim, alejhisselam, potomcima koji su to mogli protumačiti postojao je očevidan znak da su skrenuli sa pravoga puta: izgubili su svetu vodu Zem Zem i, šta više, niko od njih nije znao gdje se to vrelo nalazi.
Neposredan uzrok gubitka blagoslovljenog bunara bili su upravitelji Meke iz redova plemena Džurhum. Džurhumije su godinama bili vladari Meke, a potomci Ismaila, alejhisselam, nisu se suprostavljali njihovoj vlasti zbog toga što su obadvije žene Ismailove, alejhisselam, bile porijeklom iz tog plemena.

Međutim, kada se desilo da su se Džurhumije osilile te počele činiti zulum i svakojake nepravde, Ismailovi, alejhisselam, potomci su ih vremenom uspjeli otjerati. Prije nego što su napustili Meku, Džurhumije su iz osvete, ali i računajući na eventualni kasniji povratak na vlast, uzeli blago iz Kabe, ili jedan njegov dio, te ga, prethodno zatrpavši svetu vodu pijeskom, sakrili u bunar Zem Zem, i na kraju ga sasvim zatrpali.

Vlast u Meki su, nakon odlaska Džurhumija, preuzeli pripadnici plemena Huza, koji su bili direktni potomci Ismaila, alejhisselam.Međutim, Huzai se nisu potrudili pokušati da u to vrijeme dok su sjećanja još bila svježa pronađu Zem Zem, tako da je sveto vrelo postalo poluzaboravljena uspomena i nakon nekog vremena niko više nije mogao da kaže na kojem se tačno mjestu ono nalazi.

Huzai su, izgleda, odgovorni i za donošenje kumira Hubela u Kabu, jer se prenosi da je jedan od njihovih poglavara, prilkom putovanja u Siriju od naroda Moabljana dobio na poklon jednog od njihovih idola, Hubela, i, donijevši ga u Meku, postavio ga u Kabu, ''promovirajući'' ga u glavnog idola Meke.