Nastavak: Godina slona


Nešto više od petsto godina nakon rođenja Mesiha Isaâ, alejhisselam, u Jemenu je zavladao kralj Zu Nuvas, fanatični sljedbenik judaizma koji je brutalnom silom, terorom i zulumom htjeo nametnuti jevrejsku vjeru svim ljudima koji su bili pod njegovom vlašću. Njegova oštrica posebno se bila okomila na sljedbenike Isaâ, alejhisselam, koje je stavljao na najžešće muke ukoliko se nisu htjeli odreći svoje vjere.

Jedan od vjernika za kojeg se prenosi da se zvao Devs Zu Suluban uspio je izmaći zulumu Zu Nuvasa. U želji da pomogne preostalim vjernicima, otišao je u Konstantinopolj da traži pomoć od bizantskog cara,koji ga je uputio u Abisiniju, davši mu svoje pismo za Negusa. Negus je, pročitavši pismo kojim je Bizant tražio njihovu intervenciju u Jemenu, odlučio stati u kraj zločinima Zu Nuvasa. Vojska od oko sedamdeset hiljada boraca pod komandom dvojice abisinskih plemića Erjata i Ebrehe, poslata je u Jemen. Zu Nuvas im se pokušao suprostaviti ali je pretrpio žestok poraz i u bijegu poginuo.

Erjat je, budući da je on bio prvi vojskovođa i imao ovlaštenje od Negusa preuzeo vlast u Jemenu, ali se nakon nekog vremena Ebreha pobunio protiv njega i uspio ga u dvoboju na prevaru ubiti. Ebreha je tako preuzeo vlast u Jemenu, ali je za njega posebnu opasnost predstavljala činjenica da je ubijeni Erjat uživao Negusovu naklonost. Svojom mudrošću i govorničkom vještinom uspio se nekako opravdati Negusu i tako sačuvati svoju poziciju abisinskog namjesnika u Jemenu.

Vjerovatno i dalje strahujući od Negusa izgradio je u Sani veleljepnu crkvu i tim povodom mu poslao sljedeće pismo: ''O, kralju! Sagradio sam ti takvu crkvu kakva nije sagrađena nijednom kralju prije tebe, i neću se proći sve dok njoj ne privučem arapski hadž.''

Svoju namjeru da crkvu u Sani učini novim centrom hodočašća za sve stanovnike Arabije, Ebreha nije niti pokušao kriti. Naprotiv, počeo je sprovoditi konkretne aktivnosti u smislu pridobijanja Arapa da hodočašće Kabe u Meki zamijene obilaženjem njegove crkve u Sani. Takvo njegovo arogantno ponašanje izazivalo je kontra-efekat kod onih kojima je bilo upućeno.

Tako se desilo da je neki čovjek iz plemena Kinana, inače srodnog Kurejšijama, otišao u Sanu gdje je onečistio crkvu i nakon toga se uspio bezbjedno vratiti svojima. Taj čin, u svakom slučaju neopravdan iako je bio isprovociran Ebrehinom arogancijom i osionošću, crkvi u Sani nije načinio nikakve posebne štete. Međutim i pored toga Ebreha je jedva dočekao da ima nešto što bi mogao iskoristiti kao povod da sruši Kabu i tako eliminira ono što je smatrao konkurentom svoje građevine.

Zakleo se da će za osvetu Kabu sravniti sa zemljom i odmah započeo sa pripremama tog pohoda. Okupio je brojnu vojsku koja je svojom snagom trebala obeshrabriti ili poraziti bilo koje arapsko pleme koje bi se usudilo suprostaviti im se. Poveo je i jednog vojnog dresiranog slona kako bi snagu moćne životinje iskoristio za brže i efikasnije rušenje Kabe. Mada su ih na putu iz Sane za Meku neka arapska plemena pokušala zaustaviti, oni su ih lahko porazili i tako, bez većih problema, uspjeli stići do mjesta Mugammis koje je oko sahat hoda udaljeno od Meke. Mada je imao silnu vojsku kojoj se arapska plemena tada nisu mogla suprostaviti, Ebreha ipak nije želio rizikovati opći rat. Odlučio je da se ulogori u Mugammisu dok podrobnije ne ispita situaciju i izvrši završne pripreme.

Poslao je jednu četu svojih konjanika u pravcu Meke radi izviđanja, a oni su usput pljačkali sve do čega su mogli doći i sve to donijeli svome kralju Ebrehi u povratku. Tako su Abisinci, između ostalog plijena, u svoj logor doveli i nekih dvije stotine deva koje su bile vlasništvo Abdulmuttaliba.

Za to vrijeme u Meki Kurejšije su sazvali sve svoje rodove i rodove svih savezničkih plemena na ratno vijećanje koje su obavili u Kusajjevoj vijećnici pored Kabe. Na tom skupu su odlučili da se ne suprostavljaju Abisincima pošto su uvidjeli da je isuviše velik jaz u snazi između njih i Ebrehine vojske.

Nekako u to vrijeme u Meku je stigao abisinski izaslanik koji je vodećoj ličnosti u Meki trebao izložiti Ebrehin poziv Kurejšijama da mu se oružano ne suprostavljaju pošto mu nije bila namjera pokoravati grad već ''samo'' razrušiti Kabu. Ebreha je takođe zahtijevao da starješina Kurejšija dođe pred njega. Iako, koliko je nama znano, Abdulmuttalib nije bio oficijelni starješina Kurejšija i time vladar Meke, on je bio najugledniji među njima, tako da su svi uputili Ebrehina izaslanika ka njegovoj kući. Primivši poziv Abdulmuttalib, u pratnji jednog od svojih sinova, sa Abisincem krenu u Mugammis.

Kada je Ebreha pred sobom ugledao Abdulmuttaliba, nije mogao da odbaci niti sakrije jak dojam koji je na njega ostavila njegova markantna i dostojanstvena pojava, tako da je ustao sa svoga kraljevskog sjedala i stojeći ga pozdravio i primio. Kada su sjeli jedan do drugog Ebreha mu je preko tumača izložio svoje namjere i još jednom pozvao na neotpor. Kada je završio sa onim što je želio reći, zatražio je od kurejšijskog starješine da kaže šta on ima kazati. Kada je Abdulmuttalib progovorio Ebreha je bio ne malo iznenađen onim što je čuo.

Naime, Abdulmuttalib je mirno i hladnokrvno rekao samo to da mu je abisinska vojska opljačkala dvije stotine deva i da mu ih trebaju vratiti. Ebreha je svoje razočarenje javno prokomentarisao upitavši Abdulmuttaliba kako može misliti o svojim devama u situaciji kada je njihov sveti Hram i njihova vjera bila u najvećoj opasnosti.

''Ja sam gospodar deva i moje je da brinem o njima, a Allahova kuća ima svoga Gospodara koji će je odbraniti'', odgovorio je Abdulmuttalib. ''Neće ga moći odbraniti od mene'', oholo reče na to Ebreha. ''To ćemo vidjeti'', zaključi raspravu Abdulmuttalib, ''nego ti meni daj moje deve.'' Ebreha, vjerovatno ljut na sebe što je dopustio da ga toliko dojmi taj ''luckasti starac'', naredi da se vrate deve i tako se Abdulmuttalib i njegov sin zajedno sa njihovim stadom vratiše u Meku.

Po povratku u Meku, Abdulmuttalib je odmah rekao svim Kurejšijama da napuste grad, povuku se na okolna brda i odozgo posmatraju šta će se zbiti, a on je otišao do Kabe i, uhvativši se za metalnu halku na njezinim vratima, uputio dovu Bogu. Ta dova je, kako prenosi Ebu Bekr Siradžuddin, bila veoma jednostavna: ''Bože, tvoj rob je zaštitio svoju kuću. Ti zaštiti Kuću Svoju!'' nakon toga je i on napustio Meku. Pridružio se svojima na jednom od okolnih brda kako bi tamo zanoćio narednu noć i sutradan odatle posmatrao zbivanja koja su se trebala desiti.

Idućeg jutra Ebreha je, uobražen i gord, postrojio svoju vojsku i izdao naređenje za pokret. Kada su, ušavši u pustu Meku, pred sobom ugledali Kabu, još jednom se potvrdila drevna mudrost da oholost i zloba zasljepljuju čovjeka i uništavaju njegov unutarnji srčani vid, tako da Ebreha, ako je kojim slučajem i osjetio veličanstvenu ljepotu tog mubarek mjesta, na to nije obraćao pažnju, niti je pak pomislio da odustane od svoje namjere. Njegova uznositost i slijepa mržnja nisu mu to dopustili.

Ali, ako čovjek nažalost često zna biti silnik i oholi neznalica dešava se da dragi Allah dadne da životinje budu bolje od njega, tako da je slon, na neki način osjetivši da ne smije dalje ići, iznenada zastao i sjeo. Možda je Ebreha isprva pomislio da je to neki čudni prolazni hir njegove životinje koja će se ubrzo pokoriti naređenjima, ali kada je uvidjeo da slon uporno odbija sva naređenja vodiča i dresera, njegova srdžba i nervoza su počeli rasti. Međutim, ma koliko se Ebreha srdio i vikao na svoje vojnike, oni nisu mogli ogromnu životinju pomjeriti sa njezinog mjesta, a činili su sve što im je na um palo. Čak su mu zabijali metalne kuke u tijelo i lancima ga pokušavali podići, ali je životinja pored svog bola koji je svakako osjećala, ostajala na mjestu ukopana. Rasrđeni Ebreha niti u ovome nije mogao da vidi opomenu da mora odustati, pa im je dragi Allah poslao posljednju opomenu.

Naime, bili su nadahnuti da varkom pokušaju navesti slona da ustane pa su okrenuli čitavu vojsku i krenuli nazad u pravcu Sane. Čim je to vidjeo, slon je istog trena ustao i krenuo za njima prema Jemenu, ali je, čim su se oni ponovo okrenuli prema Kabi, opet sjeo ne pomaknuvši se sa mjesta. To je već bio sasvim očevidan znak opomene, ali Ebreha se ni na to nije obazirao.

Iznenada je sve već bilo isuviše kasno. Ugledali su veliko zatamnjenje na horizontu koje se preko neba brzo kretalo prema njima. Njihove oči, koje su u prvi mah sa čuđenjem gledale u tu tminu na nebu, ubrzo su se ukočile od velikog straha kada su uvidjeli da je riječ o ogromnom, neizrecivo velikom broju ptica koje su, leteći iznad njihovih glava, prekrile cijelo nebo. Svaka ptica je u svom kljunu i nogama nosila po tri grumenčića od pečene gline kojima ih je počela gađati. Svaki grumenčić je bio hitnut tako velikom snagom da je lahko probijao oklop u trenu usmrtivši pogođenog čovjeka. Međutim, veličini i žestini Allahove kazne ni tu nije bio kraj. Svako mrtvo tijelo se odmah, pred očima svih prisutnih, počelo brzo raspadati izgledajući poput lišća koje crvi rastaču. Abisinci su bili potpuno izbezumljeni od straha. Veliki ih je broj na licu mjesta poginuo, ali su neki bili pošteđeni pa su u totalnom rasulu krenuli bježati što su dalje mogli. Slon koji nije bio niti ogreban, krenuo je lagahno za ostacima Ebrehine vojske.

Mnogi su umrli na putu povratka, neki od njih su ostali u Arabiji radeći kao čobani ili neke druge poslove, a preostali su ubrzo poumirali po povratku u Sanu. Ebreha je, kako se prenosi, preživio napad ptica i stigao u Sanu, ali je ubrzo nakon toga umro.

Ovaj veličanstveni događaj Znamenje je dragog Allaha, Gospodara svih svjetova koje je još jednom potvrdilo neprikosnovenost i veličinu svetosti Meke i mubarek Kabe, Znamenje koje je Kur'anom časnim ovjekovječeno za pouku svim generacijama od tog vremena pa sve do Sudnjeg Dana:

Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (105:1-5)

Događaj je, naravno, imao ogromnog odjeka u očima svih ljudi koji su tada živjeli u regionu tako da su po njemu godinu 570. nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, nazvali Godina slona.

Ali, osim ovoga, Godina slona je još više u historiji ostala zapamćena po tome što se par mjeseci kasnije na sve stvorene svjetove izlio ogromni Rahmet, neizreciva milost dragog Allaha u vidu rođenja Njegovog posljednjeg poslanika i vjerovijesnika, Muhammeda, alejhisselam.