Shta ustvari znachi halifa..??



Budući je dragi Bog melekima rekao da namjerava postaviti halifu na Zemlji, moglo bi se zaključiti da je riječ o halifi između meleka. Ovime se ukazuje na onaj plemeniti, melekutski dio čovjekova jastva. "Razlog zašto Allah postavlja halifu koji će biti od meleka, jeste jer oni nastanjivaše prethodno Zemlju. Zatim ih naslijedi Adem i njegov rod." (Zamahšeri, Keššaf, I, 61.)

Druga mogućnost, jeste razumijevati pojam "halifa" onako kako ga mi najčešće razumijevamo, tj., dovodeći ga u kontekst samo sa ljudskim rodom.

Možemo razumijevati halifu kao "nasljednika", u smislu da ljudi jedni druge nasljeđuju u životu na Zemlji. Potomci nasljeđuju pretke, generacije nasljeđuju generacije. Život na Zemlji je prolazan. Danas smo tu, sutradan drugi nas zamjenjuju. Nema postojanosti na dunjaluku. Kaže Hasan Basri: "Halifa je nasljednik; u smislu, oni jedni druge nasljeđuju (jakhlufune). Sinovi Ademovi nasljeđuju svoje očeve, generacije nasljeđuje prethodne generacije." (Hasan Basri, Tefsir, I, 56.)

U Kur'anu se kaže: "A On čini da vi jedni iza drugih na Zemlji slijedite (khalaif)." (Kur'an, Stoka, 165.) "I koji čini da vi namjesnici (khulefa' na zemlji budete!" (Kur'an, Mravi, 63.) "A da hoćemo Mi, Mi bismo umjesto vas na Zemlji meleke, da jedni iza drugih dolaze (jakhlufune), dali!" (Kur'an, Ukras, 60.) "I poslije njih naraštaji bi dolazili (fe khalefa min badihim khalfun)..." (Kur'an, Zidine, 169.)

Dragi Bog postavio je Adema, alejhisselam, za halifu na Zemlji. Dao mu je "Riječi" kojih se mora pridržavati kako bi uspostavio pravednost i mir na svijetu. Stoga se može zaključiti da riječ "halifa" obuhvata svakoga poslanika (resul) Božijega ili vjeronavjestitelja (nebijj) jer je svaki poslan ljudima dostaviti "Riječi", Objavu, i uspostaviti mir na Zemlji. Kaže uzvišeni: " 'O Davude, Mi smo te namjesnikom (khalifa) na zemlji učinili pa ljudima po Pravdi sudi, i za strašću se ne povodi, da s Allahove Staze ne skreneš ti!" (Kur'an, Sad 26.)

Ko je nastanjivao Zemlju prije ljudi.??


U uvodu istakli smo jednu misao koja se veže za odgovor meleka kada im je saopćeno da će Zemlja dobiti halifu. Stvarno je čudno, kako to da meleki imaju stav o ovome pitanju? Logično je pomisliti da se prije već nešto desilo. Nešto slično, što se može povezati i sa vladavinom ovoga halife. Nesumnjivo je već prije neko Zemlju nastanjivao i, kako zaključujemo iz govora meleka, nered činio i krv prolijevao.

Veli Ibn Kesir: "Od Ibn 'Abbasa prenosi se: 'Džini su činili fesad (nered) na Zemlji prije Adema, alejhisselam. Pa kada je melekima saopćeno da će Zemlja dobiti novoga halifu, anologijom zaključiše da će i čovjek fesad činiti.' " (Ibn Kesir, Tefsir, I, 106.)

Od Abdullah Ibn Omera prenosi se: "Džini bijahu potomci Džāna na Zemlji, na dvije hiljade godina prije nego li je Adem stvoren. Počeše nered činiti i krv prolijevati. Tada Allah posla vojsku meleka koja ih napade i protjera na morska ostrva." (Ibn Kesir, I, 106.) Džān je za džine ono što je Adem za ljude, odnosno Iblis za šejtane.

Nešto drugačije kazivanje nalazimo kod Taberija: "Kaže Ibn 'Abbas: 'Prvo džini nastanjivaše Zemlju. Na njoj nered činiše i krv prolijevaše, te jedni druge ubijaše. Tada im Allah posla Iblisa s vojskom meleka, pa ih Iblis poubija i protjera ih na ostrva mora i vrhove planina. Potom stvori Allah Adema i nastani ga na Zemlji. Stoga je rečeno: 'Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika (halifu)!' " (Taberi, Tefsir, I, 288.)

Taberi navodi i jednu zanimljivu predaju po kojoj je Iblis porijeklom od džina, pričem navodi da su "džini" jedno od plemena meleka: "Kada je Allah završio stvaranje onoga što je htjeo, uzdigao se nad 'Arš. Potom učini Iblisa melekom dunjalučkoga neba. Iblis bijaše od plemena meleka koje se zove džin.

Nazvani su džinima jer bijahu rizničari Dženneta. I Iblis bijaše rizničar. Tada se u njemu probudi kibur (oholost), pa reče: 'Allah mi je ovo podario kako bi me učinio drugačijim od drugih meleka. Kada u njemu proklija oholost, Allah to vidje pa reče melekima: "Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika (halifu)!" Meleki rekoše: "Gospodaru naš, a ko će biti taj halifa?" Reče Allah: "Imat će potomke koji će nered na Zemlji činiti, zavidjeti jedni drugima te jedni druge ubijati." "Oni upitaše:" Gospodaru naš: " 'Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će na njoj nered činiti i krv prolijevati?! A mi Te slavimo, zahvaljujući Ti, i, kako Tebi dolikuje, veličamo!' On odgovori: 'Ja znam ono što ne znate vi!' ", tj. znam kakav je Iblis.' " (Taberi, I, 292., 293.)

* * *

Prethodne predaje kazuju da su meleki na osnovu džinskoga naseljavanja Zemljina tla mogli pretpostaviti kako će se ljudi ponašati. Jer Zemlja je od najljepših Allahovih stvorenja. Koliko samo ljepota na njoj prebiva: jezera, rijeke, planine, pustinje, vrleti, livade, izvori, bunari; s nje se jasno vide smjene noći i dana, pomračenja Sunca i Mjeseca... Stvorenje zaboravi na ljepotu Stvoritelja. Opije ga ljepota drugoga stvorenja.

Ipak, po nekim predajama, meleki su mislili da će ljudi fesad na Zemlji činiti na osnovu zapisa koji se nalaze na Levhi mahfuzu. Tako kaže Zamahšeri: "Znali su za to jer im je Allah kazao, ili su pročitali na Levhi mahfuzu. Možda im je jednostavno "usađeno" u spoznaju da znaju kako su od svih stvorenja jedino oni čisti (bezgrješni)." (Zamahšeri, Kešaf, I, 61.)

Kratak pregled zbivanja među potomstvom Ismaila, alejhisselam, od njegovog vremena pa do rođenja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam


Meka

Područje Meke suha je kamenita dolina ispresjecana mnogobrojnim brežuljcima i brdima, čiji se oštri vrhovi zabijaju u plavo nebo. Pejzaž je tipični pustinjski: tlo je šljunkovito i pjeskovito a vrhovi mnogobrojnih brda su kamene gromade; preovladava žuta boja, karakteristična za sve pustinjske pejzaže poput ovoga, u svojim mnogobrojnim tonovima i nijansama od svijetlo žute boje pijeska, preko tamnožute boje kamenja i šljunka, pa sve do tamnosmeđe (mrke) i crne boje stijena. Ovi tonovi žute, mrke i smeđe boje na jedan tajanstven, ali prelijep, način se nijansiraju sa plavetnilom neba, na kojem se ponekad pojavi kakav bijeli oblačak. Padavina je malo, pa je stoga i vegetacija veoma oskudna.


Upravo u ovaj oštri, naizgled surovi, pustinjski ambijent spušteni su (samo dragi Allah zna koliko je tačno vremena proteklo od tog drevnog i sudbonosnog događaja) Adem, alejhisselam i hazreti Hava, roditelji ljudskoga roda. Oni su neopisivo lijepi ambijent džennetskih perivoja morali, za kaznu zbog svojega grijeha, zamijeniti ovom pustinjom.

Međutim, mada pomisao da su naši roditelji tamo spušteni po kazni ima svoju težinu i vjerovatnost, ona je samo površna, jer, iako je život u Meki svakako mnogo teži i oskudniji nego li u Džennetu, Meka sobom nosi okean unutarnje ljepote i savršenstva, okean oličen u blagoslovu i bereketu koji je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni položio na tom svetom mjestu, s razlogom se usuđujemo reći, najsvetijem na Zemlji.
Tu istinu će objelodaniti Allahov miljenik i odraz Njegove milosti svim svjetovima, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mnogo vijekova kasnije prilikom Hidžre, svojim svjedočenjem da je upravo Meka dragom Allahu najdraži grad na Zemlji.

Tri Allahova blistajuća dragulja: Adem, prvi čovjek; Ibrahim, Allahov prijatelj; Muhammed, pečat vjerovijesnika i Allahova milost svim svjetovima; direktno su vezani za Meku i ta činjenica, naravno uz instituciju Hadža najbolji je simbol blagoslovljenosti te kamene pustinjske doline.

Razmišljanje nas dalje vodi jednim veoma interesantnim tokom:
Musa, alejhisselam, prvi put čuje Glas dragog Allaha u pustinjskom ambijentu svete doline Tuva; Tevrat je objavljen u pustinjskom ambijentu Sinajske gore; objavljivanje Kur'ana je započeto u Meki a dovršeno u Medini ...
Istina, Zebur i Indžil su objavljeni na području Svete zemlje u današnjoj Palestini, koja je plodna i blagodarna, ali ipak i ona nosi svoj ''pustinjski pečat'', jer su mnogi njezini predjeli, naročito u Judeji, pustinjski krajevi ...
Kao da pustinja na neki tajanstveni način ''odgovara'' vjeri i duhovnosti, možda i zbog toga što ona u svojoj ovosvjetskoj škrtosti i oskudnosti nuka čovjeka da se okrene svojoj nutrini i više razmišlja o sebi i smislu vlastitog postojanja.
Ovo razmišljanje pojačava i činjenica da su, naprimjer, stanovnici Okeanije, koja je po svojemu šarenilu cvijeća, obilnosti plodova i mnogobrojnim prirodnim ljepotama, na Zemlji možda i najbolji, mada svakako veoma blijed, primjer Dženneta, dugo vremena živjeli u društvu koje je nosilo pečat mnogoboštva, razgolićenosti i razuzdanosti. Dragi Allah najbolje zna koliko u svemu ovome ima istinitosti i pouke, a mi se, nakon ove digresije, vraćamo našoj temi.

Dragi Allah najbolje zna kada su se potomci Ademovi, alejhisselam, iselili iz Meke, ali je znano da tu nije bilo nikoga u vrijeme kada je Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i svoga sina Ismaila, alejhisselam.


Podizanjem Kabe i uspostavom obreda Hadža i Umre, Meka je, voljom dragog Allaha, dobila puninu svoje važnosti i svoje svetosti. Isto tako, dragi Allah je na ovaj način ispunio dovu Svoga miljenika i prijatelja, Ibrahima, alejhisselam, tako da je Meka postala centrom u koji su se započela slijevati velika materijalna bogatstva u vidu mnogih hodočasničkih darova. Zem Zem izvor, kao i drugi bunarevi koji su vremenom iskopani tamo, omogućili su povoljnije uslove za stočarstvo i osigurali da Meka postane nezaobilazno odmorište trgovačkih karavana koji su prenosili raznovrsnu robu iz Jemena ka Sredozemlju i obratno.

Sve je ovo utjecalo da Meka, uz to što je već bila duhovni centar cijele Arabije, postane i bogati trgovački grad. Za svoga života na ovom svijetu Ismail, alejhisselam, bio je Allahov poslanik zadužen za stanovnike Meke, i po tom osnovu i njihov neosporni vođa s obzirom da su u to doba najvjerovatnije svi žitelji Meke bili muslimani, dragom Allahu iskreno i u potpunosti predani. Prenosi se da se Ismail, alejhisselam, ženio sa ženama iz arapskog plemena Džurhum, koje se, uz dozvolu njegove majke Hadžere, naselilo u području oko Zem Zem izvora.
Prema hadisima Ismail, alejhisselam, se, slijedeći sugestiju svoga oca, razveo od svoje prve žene zbog njezine slabe vjere, i oženio kćerkom plemenskog starješine Džurhuma Mudad ibn Amra.

U tom mubarek braku rodila se jedna kćerka i dvanaest sinova od kojih potiče dvanaest arapskih plemena. Prema Ibn Hišamu imena Ismailovih, alejhisselam, sinova su sljedeća: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kajzum.

Nevjerstvo




Nakon preseljenja Ismaila, alejhisselam, na ahiret njegovi potomci, kao i ostali stanovnici Meke još su neko vrijeme ostali vjerni islamu i smjerno čuvali emanet Hadža obavljajući i održavajući obrede na ispravan način.

Međutim, protokom vremena čistoća, jednostavnost i ispravnost njihove vjere nažalost sve više se gubila, dok su, istovremeno, negativni uticaji paganskog, mnogobožačkog okruženja, u njihovim srcima sve više zauzimali mjesta.

U tom spletu negativnih uticaja, svakako pojačanih djelovanjem prokletog Iblisa i njegovih sljedbenika, oni su vremenom izgubili svijest o nužnosti, blagoslovu i potrebi neposrednog obraćanja dragom Allahu, Bogu, Jednom i Jedinom, Gospodaru svega postojećeg.

Umjesto toga među njima se raširilo vjerovanje o postojanju različitih duhovnih bića koje su posrednici između dragog Allaha i ljudi, i koje, po tom osnovu, neuzubillah, treba obožavati kao bogove uz dragog Allaha.
*Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina da mnogoboštvo nema nikakve vlastite izvornosti i originalnosti, već ono nastaje erozijom istinskog, izvornog monoteizma, u smislu pridruživanja dragom Allahu nekoga ili nečega.

*Ovo, barem po nama, može potvrditi činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih božanstava po pravilu postoji jedan, najveći među njima. U tom smislu se i kod Arapa mnogobožaca zadržala predstava o dragom Allahu, Jednom, Stvoritelju koji je sve stvorio i koji je Gospodar svega:

On vam daje sluh, i vid, i pameti; a kako malo vi zahvaljujete! On vas na Zemlji stvara, i pred Njim ćete se sakupiti, On život i smrt daje i samo od Njega zavisi izmjena noći i dana, pa zašto ne shvatite? Ali, oni govore kao što su govorili oni prije njih. Govorili su: "Zar kada pomremo i kad prah i kosti postanemo, zar ćemo, zaista, biti oživljeni? I nama i još davno precima našim time se prijetilo, ali, to su samo izmišljotine naroda drevnih."

Upitaj: "Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?" "Allahova!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda ne dođete sebi?" Upitaj: "Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?" "Allah!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto se onda ne bojite?" Upitaj: "U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?" "Od Allaha!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?" Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci. Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (23:78-92)

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno je da su mušrički stanovnici Meke priznavali Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svega, ali su pored Njega obožavali i druga bića. Kur'an časni nam govori i to kako su oni sami sebe tim ogavnim postupcima u propast bacali i nalazili ''opravdanje'' za to što su činili:

Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" - Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (39:1-3)

Tako se i među potomcima Ismaila, alejhisselam, desilo ono što se dešavalo mnogim, i ranijim i kasnijim, narodima - različitim ličnostima iz narodnog sjećanja, legendi, epova i mitova, izmišljenim ili čak stvarnim, pripisivali su božanska svojstva i smatrali ih bogovima, zaštitnicima i posrednicima između njih i ''vrhovnog boga'', odnosno istinskog Boga, dragog Allaha.

Vremenom su počeli praviti slike i statue vlastitih božanstava tako da je svako pleme imalo svoga boga, ili više njih, koje su obožavali i kojima su službu činili. Čak su i domaćinstva, odnosno najuže porodice (roditelji i djeca) imali svoga naročita boga i taj idol su držali unutar svoga doma obožavajući ga i smatrajući da im on donosi dobro i štiti ih od zla.

Veoma je interesantna činjenica da su se, voljom i odredbom dragog Allaha, institucija i obred hodočašća Kabe među svim arapskim plemenima zadržali i pored njihovog poskliznuća u paganizam i mnogoboštvo.

I to je, osim pomenutog sjećanja na dragog Allaha, jasan podsjetnik na drevni monoteizam, vjeru njihovih valjanih predaka. Međutim, potomci Ismaila, alejhisselam, u želji da imaju hram za svoje bogove, njihove su statue počeli unositi u Kabu, čuvati unutra i smještati u njezinoj blizini.

Isto tako su razna pustinjska plemena iz Hidžaza, a najverovatnije i čitave Arabije, svoje idole redovno, svake godine u određeno vrijeme, donosili i pohranjivali u prostoru Kabe. Vidjevši, ''Ibrahimovu građevinu'', okićenu i onečišćenu raznoraznim kumirima, potomci Ishaka, alejhisselam, prestali su hodočastiti Kabu.

Za one među Ismailovim, alejhisselam, potomcima koji su to mogli protumačiti postojao je očevidan znak da su skrenuli sa pravoga puta: izgubili su svetu vodu Zem Zem i, šta više, niko od njih nije znao gdje se to vrelo nalazi.
Neposredan uzrok gubitka blagoslovljenog bunara bili su upravitelji Meke iz redova plemena Džurhum. Džurhumije su godinama bili vladari Meke, a potomci Ismaila, alejhisselam, nisu se suprostavljali njihovoj vlasti zbog toga što su obadvije žene Ismailove, alejhisselam, bile porijeklom iz tog plemena.

Međutim, kada se desilo da su se Džurhumije osilile te počele činiti zulum i svakojake nepravde, Ismailovi, alejhisselam, potomci su ih vremenom uspjeli otjerati. Prije nego što su napustili Meku, Džurhumije su iz osvete, ali i računajući na eventualni kasniji povratak na vlast, uzeli blago iz Kabe, ili jedan njegov dio, te ga, prethodno zatrpavši svetu vodu pijeskom, sakrili u bunar Zem Zem, i na kraju ga sasvim zatrpali.

Vlast u Meki su, nakon odlaska Džurhumija, preuzeli pripadnici plemena Huza, koji su bili direktni potomci Ismaila, alejhisselam.Međutim, Huzai se nisu potrudili pokušati da u to vrijeme dok su sjećanja još bila svježa pronađu Zem Zem, tako da je sveto vrelo postalo poluzaboravljena uspomena i nakon nekog vremena niko više nije mogao da kaže na kojem se tačno mjestu ono nalazi.

Huzai su, izgleda, odgovorni i za donošenje kumira Hubela u Kabu, jer se prenosi da je jedan od njihovih poglavara, prilkom putovanja u Siriju od naroda Moabljana dobio na poklon jednog od njihovih idola, Hubela, i, donijevši ga u Meku, postavio ga u Kabu, ''promovirajući'' ga u glavnog idola Meke.